Naranča i hrast
Kada je 1901. godine započela gradnja škole u Livadama, motovunska gospoda koja su imala svu vlast u rukama govorila su: «Hrvatska škola u Livadama otvorit ce se kada budu na hrastu naranče rodile». Pred školom su zaista rasla dva hrasta pa kad je škola, nakon mnogo smetanja i podmetanja ipak trebala biti otvorena, dogodilo se čudo: Djevojke su ta dva hrasta noćcu okitila narančama. Kad se drugog dana sjetio narod iz cijele zapadne Istre da prisustvuje proslavi, iz tisuće razdraganih grla zaorila se pjesma: Na hrastu je Naranča rodila Hrvatska se škola otvorila.
Legenda o nastanku Istarskih toplica
U blizini Motovunske šume ispod okomite stijene visoke 85 metara (najviša u Istri) smjestile su se Istarske toplice. Na vrhu stijene je u 19. stoljeću izgrađena crkvica sv. Stjepana, na temeljima stare crkve. Do nje se stiže uskom stazicom koja se strmo uspinje oko stijene. Gore visoko, bit ćete nagrađeni nezaboravnim vidikom koji se pruža duboko prema rijeci. Na ovoj stijeni rodila se jedna od najljepših legenda Bujštine, koja govori o stijeni i izvorima kojima je ova rijeka u svom kratkom toku prebogata.
Predaja kazuje:
Jen bot je jen mladi portolanski konte ša na lov blizu Svete Lucije i je kontra jenu lipu dikoj. Je pasla ovce i anka prela vunu, a zvala se je Marija. Konte se je namura u Mariju i prosija je i praša ku bi stila bit mu žena. Marija je bila šceta dikoj i je govorila: “Ja san sirota kmetica, ca ce meni konte. Oženit cu se za suseda Jakoma ki je bravi kmet”. U konta je bila napro namurana kci portulanskog podestata, pak je smiron i posud grdo špotala Mariju da je grišnica i nepoštena. Kad je to cuja Jakomo vaje je zapustija Mariju. Marija je za te cakule bila napro žalusna i smiron je plakala. Mati ju je taložila, ali ni vejalo. Jen dan se je Marija ranpigala na unu velu grotu poli crikve Svetog Stipana i zacela je kricat: “Sveti Stipan ja cu z te grote doli skocit. Ko san grišnica i nepoštena neka umren! Ko san poštena neka voda z grote tece i neka zdravi jude”. Dikoj je za spravlje skocila z grote doli. Ostala je živa i zdrava parke ni bila grišnica. Oni bot je z grote takala vec tepla voda ki oš danas zdravi jude. I tako su nastale današnje Istarske toplice poznate po visoko sumpornoj optimalno radioaktivnoj i toploj vodi punoj minerala za koju je znanstveno i u praksi dokazano da pospješuje lijecenje raznik kronicnih i drugih bolesti.
Legenda o Bolašu
Kraj Istarskih Toplica nalazi se Bolaš, izvor vode koji je danas kaptiran, uz njega se veže niz istarskih legendi. Jedna legenda kaže kako se u Bolašu, još dok su poštu po Istri raznosile poštanske kocije, utopio kocijaš.
Postoji i legenda o skrivenom blagu na strminama iznad Bolaša, te prica o Ivi Istraninu i Bolašu. Ive se vracao kuci, u Rušnjake, s kosidbe negdje u «Vlašiji» (zapadna Istra). Išao je vec dugo vremena. Kad je prešao kupalište Svetog Stjepana, morala je vec biti ponoc, a Ive bio umoran od dugog pješacenja. Iznenada kraj ceste ugleda djevojku koja sjedi na kupu šljunka i pozove ga da sjedne kraj nje da malo odmori i okrijepi, te da ce nakon toga nastaviti put. Ive je prihvatio poziv male, lijepe djevojcice da se okrijepi jelom i picem i da malo odmori. U taj su cas mjeseceve zrake iznad Bolaša napravile put kroz površinu Bolaša u njegovu dubinu. I tako su djevojcica i Ive ušli u kristalnu dvoranu punu raskoši. I na koncu mu je djevojcica ispricala svoju pricu po kojoj su njih dvoje braca, ali je nju ubila njihova maceha zaklavši je nožem.
Kada je umrla, maceha je djevojcicu bacila u Bolaš. Voda je naglo pocela bujati i skoro utopila macehu, ali je ona ipak izmakla osveti. Djevojcica je Ivi dala nož kojim je ubijena. Htjela je da Ive uzme taj nož i ostavi ga u kuci, negdje gdje ce ga maceha brzo naci. I tako je Ive uzeo nož, napustio Bolaš i krenuo kuci. Nož je ostavio u posudi sa solju i vec iduci dan ga je našla maceha. Prepoznala ga je, zaplakala i … umrla. I tada … se Ive probudio kraj Bolaša gdje je ocito izmoren dugim putem zaspao, a na san su djelovali umor i legende isprepletene oko Bolaša. Ive se vratio kuci i prepricavao svoj san iznova i iznova, raznim slušacima. I prica se od njih širila dalje, na neke druge slušace…. te je lagano postala dio tajnovitih prica o Bolašu.
Legenda o svetom Jeronimu
Štovani Biagio Narselito, župnik u Šterni koji je dvadeset tri godine služio u zrenjskoj župi, pripovijedao je da je opce mišljenje tamošnjih žitelja da su tamo ostaci sv. Euzebije, oca sv. Jeronima i da je taj kaštel, tako su govorili, bio anticki Stridon. Dodao je još da je u sredini izmedu župne crkve jedno drvo crnog duda srednje veličine, čija je krošnja razgranana u dva dijela: jedna se pruža prema velikoj crkvi, a druga prema crkvici koju pokriva svojim granama pa se djeca penju na tu crkvu kako bi jela murve. Premda je u više navrata posječeno, drvo je svaki put ponovno izraslo i razgranalo se na isti način. Štoviše, budući da je crkva izgorjela u požaru, nanovo je sagrađena i tom prigodom proširena, a premda je drvo bilo posječeno i na njegovo mjesto položeni temelji, ono je svejedno nedugo zatim izraslo dva hvata dalje te je naraslo do prvotne veličine i u svom prvotnom obliku,razgranano na dvije strane. Ali ono što je začuđujuće, kažu, jest to da je, kad su ga posjekli, ispustilo sok nalik mlijeku u tolikom obilju da ga se moglo skupljat u posude. Štoviše, kada bi žitelji pored oltara iskapali zemlju koju rabe za stavljanje pod glavom svojim preminulima, vidjela bi se bijela tekućina nalik mlijeku kako štrca iz posječena korijena. Pričalo se da potporno drvo krovišta crkve nikada nije zamijenjeno, premda je krov popravljen u nekoliko navrata. Ta je crkva predmet štovanja i poklonstva pa su mnogi svećenici iz svih dijelova Istre dolazili u noj služiti misu. U Zrenju nalazi se mala crkvica posvećena sv. Jeronimu. Na oltaru u crkvi nalazi se lik sv. Jeronima izrađen u drvu. Svetac drži u ruci kaštel, a na glavi kardinalski šešir. Na tlu pored oltara, sa strane gdje se nalazi liturgijska knjiga, jedan je kamen, bez natpisa širok tri a dug pet kvarti, za koji tamošnji žitelji govore da je prema predaji njihovih predaka to grob Euzebije, oca sv. Jeronima.
